Brigadir Branimir Tojčić u podcastu Morhologija: kako se vojske prilagođavaju novim tehnologijama i modernom ratovanju

U podcastu Morhologija gostovao je brigadir Branimir Tojčić, načelnik Uprave za planiranje Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske

U podcastu Morhologija gostovao je brigadir Branimir Tojčić, načelnik Uprave za planiranje Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Govorio je o karijeri koja je počela u rovovima Domovinskog rata, a vodila ga kroz Washington, Pariz, Tampu i Norfolk, sve do najvažnijeg dijela koji danas oblikuje moderno ratovanje, multidomenskih operacija.

Karijera koja se gradi korak po korak

Branimir Tojčić u vojsku je ušao 1991. kao vojnik, u redovima 4. gardijske brigade u kojoj je proveo rat. Već 1992. postao je časnik, odnosno zapovjednik voda, i u toj ulozi ostao je do kraja Domovinskog rata.

U Zagreb je premješten 1996., gdje počinje ono što sam naziva “zanimljivijim dijelom karijere”. Počeo je u odjelu za vojne izaslanike i protokol, kao časnik za vezu sa Sjedinjenim Američkim Državama, a potom je postao pomoćnik vojnog izaslanika u hrvatskoj ambasadi u Washingtonu.

Po povratku u Hrvatsku 2000. godine sljedećih deset godina posvećen je radu na ulasku Hrvatske u NATO, u Upravi za obrambenu politiku Ministarstva obrane, u Službi za NATO i Partnerstvo za mir, koja je kasnije prerasla u Službu za NATO i EU. Boravak u Washingtonu, gdje je proveo više od dvije godine, opisuje kao iznimno vrijedno iskustvo.

“Sjedinjene Američke Države su nam vjerojatno i danas najbliži vojni partner. Washington je u to vrijeme bio, a i danas je u jednu ruku, centar svijeta što se tiče vojske. Tamo je Pentagon sa svim svojim istraživačkim i operativnim kapacitetima.”

Jezik kao alat, iskustvo kao kapital

Jedan od preduvjeta za međunarodnu karijeru je engleski jezik. “Dosta dobro sam govorio engleski i prije Washingtona, ali život u anglofonom okruženju, gdje si svakodnevno prisiljen koristiti jezik, svakako ga dodatno poboljšava.”

Posebno ističe pisanje i raspravu na engleskom, vještine koje se razlikuju od pukog razumijevanja, a koje su se pokazale nezamjenjivima. Konkretno, to je došlo do izražaja pri radu na dokumentima za NATO u procesu pridruživanja Hrvatske Savezu.

“Velik broj dokumenata prolazio je preko stola i tada je poznavanje vojnog rječnika, stečenog u Washingtonu, bilo neprocjenjivo.”

Nakon toga završio je ratnu školu u Parizu, gdje je neke stvari naučio iz europske perspektive, koja mu je bila bliža od američke. Potom je nekoliko godina radio u američkom zapovjedništvu Central Command u Tampi na Floridi, u Upravi za planiranje, tzv. J5, Strategy, Plans and Policy, stječući iskustvo rada borbenog stožera na vojno-strateškoj razini.

Po povratku postaje načelnik Službe za NATO i Europsku uniju u Upravi za obrambenu politiku Ministarstva obrane, a zatim načelnik Odjela za planiranje i razvoj u Obavještajnoj upravi. Karijeru u inozemstvu zaokružuje u Norfolku u Virginiji, u NATO-ovu strateškom zapovjedništvu za transformaciju, koje se bavi promišljanjem daljnjeg razvoja NATO-ova vojnog instrumenta moći.

Svaka od tih dužnosti bila je, kaže, nadogradnja za sljedeću. Na svakom tom poslu puno se nauči, a ta su iskustva nemjerljiva.

Prilike za mlade časnike

Hrvatska vojska danas ima između 80 i 90 vojnih osoba raspoređenih u inozemstvu, od vojne diplomacije u ambasadama, preko sjedišta NATO-a u Bruxellesu i vojnih predstavništava, do operativnih zapovjedništava u Napulju i Brunsumu. Uskoro će biti popunjeno i mjesto u združenom zapovjedništvu u Norfolku.

Hrvatska sudjeluje i u multinacionalnoj diviziji Centar u Mađarskoj, zajedničkom projektu Mađarske, Hrvatske i Slovačke, u kojoj je raspoređeno više od 20 hrvatskih vojnika. “Svatko tko ima afiniteta, želju i ispunjava temeljne uvjete, prije svega znanje stranog jezika, može se pronaći u tom dijelu”, poručuje Tojčić.

Ipak naglašava da dužnost u inozemstvu uvijek predstavlja samo jedan korak u razvoju karijere, a ne cilj sam po sebi. Sve te dužnosti u inozemstvu Tojčić ne doživljava kao zasebne epizode, nego kao kontinuirani lanac nadogradnje. Svaka je bila priprema za sljedeću, a sve zajedno oblikovale su perspektivu iz koje danas promišlja budućnost hrvatskih oružanih snaga i jedno od središnjih pitanja suvremenog vojnog planiranja, kako ratovati protiv protivnika jednakih ili sličnih sposobnosti, u više domena istodobno, odnosno u multidomenskim operacijama.

Što su multidomenske operacije

Tojčić objašnjava da je riječ o NATO-ovu konceptu koji je Savez službeno usvojio 2023. godine. “Radi se o orkestraciji aktivnosti vojnog instrumenta moći u svim domenama ratovanja, i to u suradnji s ostalim instrumentima moći, kako bi se proizveli učinci na protivnika u pravo vrijeme i na pravom mjestu, s ciljem utjecaja na njegove stavove i ponašanje.”

Domena ratovanja ima pet, kopnenu, pomorsku i zračnu, odnosno tradicionalne, te relativno nove, kibernetički prostor i svemir. U povijesti ratovanja uvijek se težilo što bližoj integraciji tih domena, a suvremena tehnologija sada pruža mogućnost brže i učinkovitije povezivosti nego ikad prije.

Mreža uništenja i uloga umjetne inteligencije

Kako to izgleda u praksi? Sateliti, bespilotne letjelice, avioni, izvidnici na kopnu i radari, svi ti senzori moraju biti umreženi kako bi zapovjedniku pružili cjelovitu sliku bojišta i omogućili mu odabir najboljeg cilja, a izvršitelju, vojniku koji upravlja oružjem, djelovanje iz vlastite perspektive. Nekada se govorilo o kill chainu, lancu koji počinje uočavanjem cilja, nastavlja se izdavanjem zapovijedi i djelovanjem, a završava procjenom štete.

Danas se govori o kill webu, cijeloj mreži uništenja u kojoj odnosi prolaze kroz različite zapovjednike i domene, a svakom zapovjedniku na raspolaganju su odgovori iz više domena istodobno.

Pritom bojište postaje sve transparentnije. “Nema više ‘sakrijem se iza brda’, sve je vidljivo”, kaže Tojčić. No transparentnost donosi i problem, zapovjedniku pristižu goleme količine informacija koje ljudski mozak ne može adekvatno obraditi. Tu postupno ulazi AI, za filtriranje podataka i isporuku samo onih informacija koje zapovjedniku trebaju za donošenje odluke u danom trenutku.

Tojčić pritom pravi jasnu razliku između doktrine i koncepta. Doktrina opisuje kako vojska ratuje danas, s onim što već ima, organizacijom, materijalnim sredstvima i obukom. Koncept predstavlja viziju budućnosti i postavlja cilj kako oružane snage trebaju ratovati u nadolazećim desetljećima, što podrazumijeva promjene u opremi, obuci i organizaciji.

“Još smo daleko od pune realizacije ovog koncepta. Ali upravo zato o njemu govorimo već danas, jer već sada radimo na prilagodbi oružanih snaga kako bi u budućnosti mogle provoditi multidomenske operacije.”

Ljudi su ključ

U svemu tome, naglašava Tojčić, ključna stavka su ljudi. Da bi se prepoznala i brzo iskoristila prilika koju pružaju svi ti senzori i tehnologije, više nema vremena za prolazak kroz dug zapovjedni lanac u kojem svaki nadređeni daje odobrenje.

Odgovor je tzv. mission command, u hrvatskoj vojnoj terminologiji zapovijedanje usmjereno na zadaću. Nadređeni zapovjednik daje cilj, a podređenom ostavlja slobodu da vlastitom maštovitošću, intuicijom i znanjem pronađe najbolje rješenje. “Zato su izobrazba, obuka i uvježbavanje ljudi od iznimne važnosti”, ističe Tojčić.

Zašto baš danas

Tri su glavna razloga, objašnjava Tojčić, zašto se danas govori o multidomenskom ratovanju.

Prvi je promjena globalne sigurnosne situacije. Koncepti poput multidomenskih operacija nastaju kao odgovor na tzv. peer competitors, protivnike usporedivih vojnih sposobnosti. Nakon završetka Hladnog rata dugo se nije razmišljalo o takvim scenarijima, fokus je bio na protupobunjeničkim operacijama, misijama potpore miru i osposobljavanju partnerskih snaga u Afganistanu i sličnim kontekstima. Sada se situacija promijenila i javlja se potreba za vraćanjem temeljnoj zadaći, obrani vlastitog i savezničkog teritorija.

Drugi razlog leži u činjenici da su potencijalni protivnici pomno proučili NATO-ov način ratovanja. NATO-ov koncept uglavnom počiva na američkom modelu tzv. kopneno-zračne bitke, koji je testiran i potvrđen u Prvom zaljevskom ratu 1991. godine, u operaciji Pustinjska oluja, kada su savezničke, pretežno američke snage u kratkom vremenu i s minimalnim gubicima porazile iračku vojsku, tada respektabilnu vojnu silu.

Protivnici su iz toga izvukli pouku, najpametnije je ne dopustiti NATO snagama da uopće dođu u kontakt. Krenuli su u razvoj tzv. anti-access/area denial sposobnosti, stvaranja “mjehura” koji sprječavaju ulazak NATO snaga, kroz slojevitu protuzračnu obranu i precizne dalekometne projektile.

Treći razlog je tehnologija. Suvremene informacijsko-komunikacijske mreže, s propusnošću kakvu ranije nismo imali, danas omogućuju brzo i učinkovito povezivanje senzora iz svih domena u jedinstveni sustav.

Gdje je Hrvatska

“Hrvatska je u mreži”, kaže Tojčić, i odmah naglašava da bez sposobnih i samopouzdanih vođa koji znaju prepoznati i iskoristiti priliku nema ništa od ovog koncepta.

Hrvatska vojska stoga ulaže istodobno u ljude i u opremu, u tzv. digitalnu kičmu sustava, informacijsko-komunikacijsku infrastrukturu, ali i u konkretna sredstva aktualna u suvremenom ratovanju, bespilotne letjelice, sustave za borbu protiv bespilotnih letjelica, dalekometno precizno topništvo, sredstva elektroničkog ratovanja te kibernetički prostor.

Kao polazište za modernizaciju služi i pažljivo praćenje iskustava iz rata u Ukrajini i evolucije modernog ratovanja. Na kraju, Tojčić podsjeća da se ratovanje odvija u tri dimenzije, fizičkoj, informacijskoj i kognitivnoj. Kognitivna dimenzija odnosi se na utjecaj na stavove i ponašanje ljudi.

“Ova emisija, Morhologija, jedan je od kamenčića u mozaiku djelovanja u toj kognitivnoj dimenziji i nadam se da će u tom kontekstu polučiti korist”, zaključuje.

Objava Brigadir Branimir Tojčić u podcastu Morhologija: kako se vojske prilagođavaju novim tehnologijama i modernom ratovanju pojavila se prvi puta na MORH.

Stranica